Na 17 km udaljenosti od Yalove,već 122 godine živi malo bosansko selo Ayazma sa 200 kuća i 800 mještana,svi Bošnjaci porijeklom iz različitih gradova naše države a niko od njih nije ni bio u Bosni. Odgovore na pitanja kako i zašto možemo tražiti jednostavno u sudbini, Božijoj volji ili prokletstvu raseljavanja,bježanja trbuhom za kruhom ili zbog spašavanja žive glave.Ali to i nije ono što je neobično u priči o ovim ljudima već samo pokušaj da razumijemo ono je stvarno na granici fantastike.Svi govore bosanski jezik iako nikada nisu bili u Bosni a uče ga na zajedničim sijelima i iz brošura do kojih dolaze na razne načine.Jeli smo burek koji su pravile žene koje nikada nisu imale priliku da vide kako izgleda bosanka trpeza,kuća ili kuhinja. To znanje prenose sa majke na kćerku. Informaciju o postojanju ovog sela delegacije općine Travnik iz Bosne i Hercegovine i općine Novi Pazar iz Republike Srbije,koje su u Yalovi boravile na poziv gradonačelnika ovog turskog grada , dobile su od općinske administracije Yalove.Naravno,to je bilo dovoljno da ih posjete. Nisu bili spremni na ono što su vidjeli i čuli. U Yalovi, gradu na Mramornom moru pronašli su mali prostor koji podsjeća na brdovitu Bosnu.Da li su zaista tražili prostor koji ih podsjeća na njihovu rodnu grudu? Jesu. Sami su nam rekli. Dočekli su nas,uglavnom stariji muškarci, u prostoru koji podsjeća na naša okupljališta u mjesnim zajednicama. Mala kafana,koja je istovremeno i prodavnica u središtu sela. Klupe u hladu drveća sa pogledom na šumu. Pomislili bi ste da ste u Bosni. A niste. Prvi nas je pozdravio naš domaćin , Muharem Yazici ,bosanskog prezimena Ćatović. Seoski muhtar i zvanični predstavnik sela .U roku od 5 minuta na stolu su bile tepsije bureka, miješanog bureka i krompirače. I jogurt, naravno. A onda priča: još prije 122 godine u Yalovi, tada malom,nerazvijenom gradiću ponuđen im je prostor uz more u kojem mogu da se naselje i izgrade sebi kuće. Pokušali su ali i odustali jer jednostavno nisu mogli da se naviknu. A onda su pronašli prostor koji im odgovara-šumu koju su sami krčili. Tek tada je postalo jasno da su tražili i pronašli prostor koji ih podjeća na njihovu domovinu.Čak i ime sela ukazuje na to jer Ayzma na turskom znači hladna voda. Siromaštvo, jad izbjeglica i borba sa životom jednostavno su te prve generacije tu i prikovali.Ovi današnji već su i izgubili kontakte sa rođacima i mjesta na koja bi mogli otići. Ali nisu izgubili emocije, osjećaje pripadnosti. Korijena se drže čvrsto, čak toliko da seoski muhtar, koji je i stvarni poglavar vodi,kako kaže sicil -matične knjige svih porodica.:ime i prezime, mjesto rođenja,vrijeme rođenja i vrijema dolaska u selo ali po hudžretskom kalendaru. Čak imaju i prostor za napomenu u koju unose podatke o tome gdje se nalazi onaj ko iz sela odseli-ako im nekad zatreba! Od nas su tražili da im zapjevamo neku sevdalinku a radost zbog vijesti da jedan od bosanskohercegovačkih gradova postaje bratimljeni grad Yalovi nisu krili.Muhtar Muharem, a ko bi drugi, odmah je donio odluku da će zahtjevati od gradonačelnika Yalove da ga dovede u Travnik.Autoritet kojim upravlja selom dokaz je da će odluku sprovesti u djelo.Nadamo se da hoće. Na kraju ove priče, moramo naglasiti našu svjesnost da njena forma nije tipična forma općinskih vijesti zvanične web prezentacije ali, vjerujemo da oni koji je čitaju, zbog njene neobičnosti neće zamjeriti. Zato ćemo vrlo brzo postaviti i video prilog koji je napravio kolega iz Novog Pazara i obećao nam ustupiti.Ovo i jeste priča mo kojoj treba da se priča jer 800 naših građana nije zaboravilo svoju državu pa kako mi možemo njih!